Vodeći solarni institut na Balkanu, a nema ni pečat

1

Da kupovina od državne ustanove nije garant da nećete biti prevareni, na teži način je saznala porodica Ristić iz Niša koja je Institutu Vinča isplatila 500 hiljada dinara za solarno-eolsku centralu.

Porodica Ristić je imala farmu koza i proizvodili su sir. Međutim, njihovo gazdinstvo je veoma udaljeno od naseljenog mesta, pa bi zbog toga dovođenje struje na farmu bilo preskupo. Zato im je pažnju privukla ideja profesora Marka Stojanovića sa Instituta za nuklearne nauke Vinča o solarno-eolskoj centrali, koja će pomoću sunca i snage vetra obezbediti struju za njihovo gazdinstvo.

,,Profesor je izložio svoje flajere na jednom zakupljenom štandu Vinče, tu smo ga upoznali, dao nam je te flajere i onda smo stupili u kontakt telefonom. On nas je ubedio da je najpovoljnije da sarađujemo sa Vinča institutom“, kaže Miroslav Ristić.

Porodica Ristić je odlučila je da kupi solarno-eolsku centralu koja će im, kako su smatrali, rešiti problem sa električnom energijom. Kako Miroslav tvrdi, profesor Stojanović im je, imajući u vidu da je ta centrala nova na tržištu, obećao da će porodica dobiti popust. Dogovor je, kako kaže, bio da porodica Ristić da 500 hiljada dinara za mini solarno-eolsku centralu, a da 200 hiljada uloži Vinča.

Eksperimenalna solarno-eolska centrala

Međutim, Miroslav kaže da se prvi problem javio već kada su dobili profakturu u kojoj piše da se ona ispostavlja za solarno-eolsku centralu koja je eksperimentalna. Takođe, u profakturi nije bilo preciznih informacija o tome kakva centrala će im biti isporučena. Ipak, imajući poverenje u Institut Vinča, porodica Ristić je uplatila iznos naveden na predračunu. Nakon toga, kako Miroslav navodi, profesor je došao u Niš sa zahtevom koji ga je iznenadio.

,,On je došao da me ubeđuje da preostali deo ne uplatim na račun Vinče, nego na njegov lični tekući račun što sam ja izričito odbio jer ja prepoznajem Vinču sa druge strane i ništa drugo“, objašnjava Miroslav.

Problemi sa profesorom Stojanovićem su se, tvrdi Miroslav, nastavili i kada je trebalo da instaliraju centralu.

,,Kada su došli da instaliraju centralu, profesor mi je tražio 20 hiljada dinara pri svakom dolasku, dolazili su tri, četiri puta, maltene ništa nije urađeno. Poslednji put je došao u tražio 90 hiljada dinara za putne troškove iako je po ugovoru sve bilo maltene ključ u ruke“, priseća se Miroslav.

Kako Miroslav dalje navodi, i kada im je konačno instalirana solarno-eolska centrala, to nije bio kraj njihovim mukama. Ubrzo su shvatili i da centrala ne može da obezbedi električnu energiju za farmu, već su im centrala obezbeđivala struju samo za korišćenje svetla i televizora.

Osim toga, ispostavilo se da akumulatori koje su dobili nisu namenjeni za solarna napajanja. U garanciji koju je Ristić dobio uz akumulatore, piše da ukoliko se akumulator stavi u funkciju solarnih napajanja, korisnik gubi pravo na garanciju. To pokazuje da je porodica Ristić dobila opremu koju ne može da koristi u skladu sa uputstvima proizvođača.

Pored toga, porodica Ristić ne može da koristi ni vetrogenerator, jer je, kako Miroslav objašnjava, vetar oborio vetrenjaču koja je trebalo da, pomoću snage vetra, obezbedi električnu energiju. Garanciju za komplet vetrogeneratora nije dao Institut Vinča, već firma Bit inženjering, koja je u Agenciji za privredne registre registrovana za delatnost izdavanja knjiga. Ristić je uputio reklamaciju ovoj firmi, međutim, vraćene su mu sve preporučene pošiljke.

Vinča Solar – pravno lice koje ne postoji

Porodica Ristić je u više navrata upućivala reklamacije i Institutu Vinča, međutim, kako tvrde, nisu dobili odgovor. Najveći problem izgradnje ove centrale je ugovor koji je porodica Ristić potpisala sa profesorom Markom Stojanovićem, a na kome nema dokaza da je zaveden u institutu Vinča. Osim toga, umesto ugovora o kupovini solarno-eolske centrale, sklopljen je ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji u kome piše da su se ugovorne strane sporazumele da ,,zajednički rade na razvoju, plasmanu i primeni uređaja i sistema iz oblasti korišćenja obnovljivih izvora energije“.

Ovakav ugovor sugeriše da porodica Ristić i profesor Stojanović zajedno razvijaju solarno-eolski uređaj, a ne da je porodica Ristić od Instituta Vinča kupila centralu. Ugovor može da se protumači i kao da porodica Ristić sa 500.000 dinara finansira razvojni projekat koji sprovodi profesor Stojanović.

Najproblematičniji deo ovog ugovora je to što je profesor Stojanović ugovor potpisao kao predstavnik pravnog lica pod nazivom Institut Vinča ,,Vinča Solar, vodeći institut za solarnu energiju na Balkanu“. Iako je ovaj institut, navodno, vodeći na Balkanu nigde nismo uspeli da nađemo poslovne podatke o njemu.

Ispostavilo se da ,,Vinča Solar“ nema ni svoj pečat, već na ugovoru stoji pečat Laboratorije za nuklearnu i plazma fiziku Instituta Vinča. Zbog toga smo se obratili Institut za nuklearne nauke Vinča, sa molbom da nam objasne da li su oni, na bilo koji način, povezani sa ,,Vinča Solarom“. Direktor Instituta Vinča Borislav Grubor nam je odgovorio:

,,Vinča Solar“ nije ni na koji način pravno povezan sa Institutom za nuklearne nauke Vinča. Imamo indicije da su sve radnje navedene u Vašem dopisu realizovane samostalno od strane dr Marka Stojanovića, bez konsultovanja ili odobrenja od strane poslovne strukture Instituta. U tom smislu ćemo preduzeti radnje da se utvrdi pravo činjenično stanje.

Kada smo, nakon par meseci, direktora Instituta Vinča upitali do kakvih saznanja su došli u vezi sa ovim slučajem i šta su tačno preduzeli, odgovore nismo dobili.

Ni Marko Stojanović nam nije dao dokaz da pravno lice ,,Vinča Solar“ postoji, ali nam je dostavio ovlašćenje iz 1998. godine u kome se navodi da on kao direktor Centra Vinča Solar može potpisivati naučno-istraživačke i poslovne projekte u ime jedne od laboratorija u nstitutu Vinča.

Profesor Marko Stojanović nije želeo da da izjavu pred kamerama, niti nam je konkretno odgovorio na pitanja koja smo mu poslali elektronskom i klasičnom poštom. Usmeno nam je potvrdio i da je imao spor sa porodicom Ristić u vezi sa dnevnicama.

U ovom trenutku je sigurno samo, kako Miroslav tvrdi, da je njegova porodica pretrpela veliku štetu. Zbog nerešenog problema sa električnom energijom, morali su da odustanu od gajenja koza i proizvodnje sira. Sada se bave tovom pilića jer, kako kažu, to praktično ne zahteva električnu energiju. Miroslav je razočaran i zbog toga što ga niko iz Vinče nije kontaktirao nakon što je direktor Borislav Grubor saopštio da je voljan da sva sporna pitanja reše u dogovoru. To ga navodi na zaključak da direktora Vinče ne brine što je reputacija, te, nekada ugledne institucije, narušena.

Share.

1 коментар

  1. Ovo me ne čudi, ima sampriliku da posetim i razgovaram dva puta sa dr. Stojanvoćeem u prostorijana i u krugu Instituta Vinča, a u vezi postavljanja solarnih panela za grejannje plastenika i crpljenje vode. Odustao sam u radu s njim, jer mi je tražio 2000 evra ili 1500 ako uplatim na njegov žiro račun. Ovo je bilo dovoljno da odustanem od namere i saradnje s njim. Napominjem da sam, ubeđen su, svi u Vinči znali da se on bavi i solarnom energijom, ali nisam siguran da su znali da je to pretvoriio u privatni biznis. Što ne isključujem i tu soluciju, jer izveštaji o poslovanju morali bi se naći u završnom računu, Neverujem da je on to radio ilegalno.

Exit mobile version